KAKO OSTATI RADITI I ZARADITI MIROVINU U HRVATSKOJ – KAKO ĆE REALNI SEKTOR ODREAGIRATI NA POVEĆANJE STIPENDIJA UČENICIMA/STUDENTIMA OSOBITO ONIMA U DEFICITARNIM ZANIMANJIMA KOJIH JE, ČINI SE, SVE VIŠE


Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta donijelo je odluku o povećanju stipendija s trenutnih 9.000,00 na 18.000,00 kuna godišnje (1.800,00 kuna mjesečno tijekom deset mjeseci školovanja u jednoj godini). Poboljšanjem smatramo i činjenicu kako ukupni iznos stipendije više neće utjecati na osobni odbitak roditelja.

Hoće li i u kojoj mjeri ova odluka utjecati na zaustavljanje odlaska mladih iz Hrvatske? Poruka koju odluka pokušava poslati je kako se u Hrvatskoj može naći posao uz koji će živjeti kvalitetno i dostojanstveno no stipendiranje i školovanje još uvijek ne znači i zapošljavanje s plaćom dovoljnom za dostojanstven život. Imati sigurna i stalna primanja jedan je od osnovnih preduvjeta. Koliko je ugovora o radu na određeno – puno više nego na neodređeno kada god je to moguće. Mjera stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa u odnosu na pripravništvo i ugovore koji obvezuju i stipendiste ali i one koji ih moguće stipendiraju nepravedna je pa i s aspekta što za vrijeme stručnog osposobljavanja radite za male novce i ne ide vam mirovinski staž. Dakle, poruke o stabilnijoj budućnosti još uvijek ne dopiru do naših mladih. Kada povećavamo broj stipendija, iznose koji se isplaćuju zašto ne osiguramo i sigurno zaposlenje s dostojnom plaćom kroz izvjestan period. Ovako stipendiramo, ne zapošljavamo (plaće su u odnosu na troškove života nedostatne) te nam stipendisti po završetku ipak izaberu opciju odlaska „u bijeli svijet“. Danas odlaze cijele obitelji ne samo „hranitelj“ i time vjerojatnost povratka postaje znatno manja. Pogledajmo samo sliku manjih mjesta u Hrvatskoj, u velikoj većini njih poražavajući je broj domova na kojima stoji natpis „PRODAJE SE“. Obitelji danas odlaze spremne da se ne vrate. Ako razgovarate o mladima danas o njihovoj mirovini sutra samo se nasmiju i kažu kako na istu uopće ne računaju (gledajući iz perspektive njihovih roditelja koji su cijeli životni vijek odvajali za „stare dane u mirovini“ pa danas žive u siromaštvu ili riziku od siromaštva, istrošeni i još u „nadi“ da će raditi do 67). A tek s kakvim poteškoćama se suoče kada obole i kada troškovi života, u borbi za život, postanu previsoki. Hoće li država prepoznati konačnu potebu podizanja cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje? Minimalnim povećanjem mirovina više od 240.000 umirovljenika „kažnjeno“ je gubitkom prava na dopunsko osiguranje čije troškove pokriva država. Cenzus se nije nije mijenjao od 2004. godine niti usklađivao s podizanjem plaća/mirovina.

Ukoliko danas živimo u četveročlanoj obitelji, dva zaposlena roditelja i dvoje djece mlađe od 14 godina, s pretpostavimo mjesečnim prihodom od 10.000,00 kuna smatra se da živimo u „bogatijoj obitelji“. Veće prihode od spomenutih ima tek 30 % građana. Kada iz ovog „bazena“ odvojimo stanarinu/kredit (čija rata recimo na 20 godina za kupovinu stana za četveročlanu obitelj može iznositi i do 5.000,00 kuna), režije, vrtić, hranu koliko nam ostane?

Tek četvrtina zaposlenih u pravnim osobama u Hrvatskoj ima neto plaću veću od 7.500,00 kuna, četvrtina u rasponu od 5500,00 do 7.500,00 kuna, četvrtina u rasponu od 4200,00 do 5500,00 i četvrtina ima plaću 4.200,00 kuna ili manje. Podizanje minimalne plaće do iznosa barem od 7.500,00 kuna čini se još nedostižnim.

U Njemačkoj, ista takva obitelj koja ima primanja manja od 3.000,00 eura je jedna od siromašnijih (60% četveročlanih obitelji ima primanja veća od 3.000,00 eura).

Hoćemo li na vrijeme znati bolje…