PUKOTINE U ŽIVOTU


Konačno smo se dokopali 2021. godine kao da će u 2020. ostati sve ono od čega želimo bezglavo pobjeći.

Dolaskom COVIDA jedna od strategija borbe i zaštite naših najstarijih sugrađana bila je i ostanak doma, odnosno„zatvaranje“ Domova za starije u smislu posjeta. Odgodili smo „potrebe za druženjem“ ali jesmo li zanemarili značaj potrebe za socijalizacijom? Ova potreba, vjerujemo, dobiva još više na značaju nakon potresa koji su osim što su uzdrmali naše domove, uzdrmali i naše živote općenito. Radimo li na tome da se spriječe još teže posljedice stradavanja? Napadaji panike, strah za sebe i bližnje. Mnogi stradali i izloženi potresu u šoku su i sretni da su živi, no svima nama treba određeni period da procesuiramo ove stresne događaje koji se nižu jedan za drugim. Kako se naši bake, djedovi, majke, očevi nose danas, nakon gotovo godinu dana „covid kontoliranih uvjeta života“ s anksioznošću, depresijom i paničnim napadajima za vlastitu sigurnost, sigurnost svojih najbližih? Nerijetko čujemo, a i sami se suočavamo, s problemima nesanice…u iščekivanju.

Mnogi naši stariji sugrađani, napustili su svoje domove nakon potresa iz ožujka. U njih se još nisu vratili, zemlja se i dalje trese. Radimo li na tome da PTSP i posljedice od PTSP-a ne stvore još veće pukotine u našim životima i životima onih koji su nas učili napraviti prve korake u životu?